
Pošto je praznik, napisah oba velikim slovom, da se zna. Moram da priznam da nisam baš bila sigurna da li je to danas...Jutros kad sam se probudila i na radiju čula da je 25. maj, prvo sam krenula da kopam po glavi odakle mi je beše to poznato. Onda se setih da se muzej zove po tom datumu, pa sportski centar...onda se setih kartonske štafete koju sam napravila u nekom malom razredu osnovne škole i koja je pobedila na tom nekom takmičenju i navodno odneta u taj muzej da stoji sa svim dečijim štafetama iz ostalih gradova. Kao kroz maglu se sećam kako je izgledao slet, euforija TVprenosa stizanja i uručivanja štafete...Pre toga putovanja kroz celu Jugoslaviju...Eh! Nekad je bilo mnogo manje problema, živelo se veselije i opuštenije pa se moglo misliti i na štafetu. Eto čovek nam je poklonio taj svoj izmišljeni rođendan da ga slavimo i posle njega i da to bude naš dan, u koliko seosećamo mladi, a mi smo ga brže bolje ukinuli. Zapravo, mi se tu ništa nisamo ni pitali, ukinuli su ga oni koji nikad nisu ni bili maldi. Svake godine je neki poznati vajar osmišljavao kako će da izgleda ta štafeta, kako će biti isprepletani sibmboli, bila je neviđena čast trčati i nositi je i to nije mogao svako - samo odlični đaci, uspešni sportisti. U stvari, to je to što ne dostaje - pozitivan duh. Nekada je bilo važno biti odličan, biti dobar u svom poslu, imati rezultate, biti najbolji, ali stvarno. Onda su nastupila vremena nečije dece, čekova bez pokrića, pozajmica, bede i kredita. Više nikog nije bilo briga da bude najbolji, nikom nije bila važna škola, a sport i da ne pominjem. Nema više pobednika. Ko je učio taj je budala, džaba je gubio vreme, ko pomene da je nakda davno nosio štafetu sada mu se svi smeju i smatraju ga za neviđenog gubitnika, sve je otišlo u... Muzej još postoji, postoji i sportski centar. Pionira odavno više nema i današnja deca ni ne znaju šta je to i čemu služi. Kao da je to vreme za koje sam bila previše mala da ga doživim, ali dovoljno velika da ga zapamtim, postojalo u nekoj nepoznatoj dimenziji ili izmišljeno na filmu...a ni zemlje više nema.
A to je sve nekako ovako izgledalo:klik
May 25, 2006
Dan Mladosti
Subscribe to:
Post Comments (Atom)




6 comments:
Zeljno smo iscekivali taj 25. Maj, Dan Mladosti, nismo isli u skolu, isli smo na ulice da docekamo dolazak stafete u Beograd, mahali smo zastavicama i bacali cvece..., a uvece svi pred televizore da gledamo slet. Samo je nekoliko desetina hiljada srecnika moglo da ga gleda uzivo na stadionu JNA. Ulice su tada bile puste, jer, ko je mogao bilo sta drugo da radi u to vreme!?
Jednom sam cak trebao da ucestvujem na sletu, ali sam se razboleo kada su pocele pripreme i treninzi, bilo mi je jako zao.
Isao sam u muzej da gledam izlozbu stafeta koje su pravila deca diljem nase otadzbine, verovatno sam tamo video i tvoju... i verovatno mi se ona najvise svidela ;)
hahahaaaa, kakvo slihtanje na kraju!!!
mis'im stvaaarno...
niste, bre jedini "ovde" iako mislite da jeste...
Nazalost upadam u onu generaciju koju je uhvatio bas taj raskorak izmedju Tileta i propasti SFRJ. I secam se da sam bio ponosan titov pionir kao klinja, iako je on odavno otegao papke.
Kada pogledam sta je bilo i sta sam propustao mesaju mi se dva osecanja - "kako se tada lepo i lagodno zivelo bez briga" i "gledaj kako budale slave puppetmaster-ov rodjendan". Ne znam ni sam...
probaj da odstranis taj deo vezan za njega licno i pokusaj da se setis kakav je narod bio tada...manje se mrzelo, manje se kralo, manje ubijalo...
Ili je dojam koji smo imali bio takav? Ne znam licno posto sam dosta mali, ali kada pitam bilo koga starijeg potvrdice to sto si rekla - manje se mrzelo, kralo, ubijalo. Zasto je tako...
Mozda odgovor treba traziti u novim istrazivanjima u SAD gde se kaze da su ljudi mnogo srecniji bili 50ih, nego sada. Sigurno ima paralele, ako se malo bolje razmisli.
Ps. Skrecem sa teme malo po malo, nenamerno.
Post a Comment