Već dugo ništa ne pišem. Nekako ne mislim da će bilo šta što napišem posle prethodnog posta promeniti stvari na bolje. Potpuno sam zaprepašćena činjenicom Gde živim i Kako žive ljudi oko mene. Pre nekoliko dana, prijatelj mi je rekao da, dok leži u bolnici, razmišlja kako da kupi brod i počne da živi na njemu. Ja sam odgovorila da je to dosta skup način života i da ne znam baš puno ljudi koji tako žive. Na to sam dobila odgovor: "Ko im je kriv kad su glupi!" ...i to je bilo to. Kap koja je prelila čašu. Svakog jutra dok idem na posao, prođem pored nekog billboarda političke stranke...DSS, DS...Karić. Prvo se setim da sam pre nekoliko godina, malo pre bombardovanja, imala noćne more u kojima su me ubijali neki političari. Drugo čega se setim je Koštunicina rečenica:" Narod je glup!", kada je komentarisao kampanju koja mu je donela pobedu i hteo da kaže kako taj narod ništa ni ne razume. Onda shvatim da moja prijateljica, samohrana majka, živi u selu i radi kao učiteljica za 3000 dinara mesečno. Jedino što mogu da izvučem kao zaključak iz prvog dela ove priče je - ko joj je kriv kad je glupa....a da li je baš tako? Svesna sam da ne živim kao veći deo ove zemlje. Zarađujem više, živim neki život koji je mnogima imaginaran. Imam iza sebe dovoljno uspeha da se osećam sigurno u sebe i dovoljno škole da kažem da sam u svom obrazovanju otišla onoliko daleko koliko se ovde moglo otići. Radim posao ya koji sam se školovala i koji zaista volim. Ali kad se okrenem i pogledam malo iskrenije gde živim, primetim da reklame prikazuju srećne i nasmejane ljude koji imaju sve što im je potrebno, novine govore o nekim kulturnim dešavanjima u velikim gradovima, a o onim manjim se samo priča u crnim hronikama...a to je veći deo ove zemlje. LJudi podvaljuju na nagradnim igrama da bi dobili majicu ili putovanje koje će pokušati da zamene za novac....taj novac im treba za bar jedan dan raskošnog života. Ne razumem potrebu da se živi od danas do sutra. Ne razumem taj stav - da mi je jedan dan da živim kao car, a sutra nek umrem. Možda bih trebala da se manem ćoravog posla i prestanem da gledam ono što me čini nesrećnom, ali ne znam kako. Imam potrebu da realno sagledam stvari, a realnost me užasno vređa. Koliki je procenat ljudi u Srbiji koji znaju tečno da čitaju na glas? Koliki procenat ljudi u Srbiji ima završenu srednju školu, a koliki fakultet? Koliki procenat ljudi u Srbiji je zaista stručan za posao koji radi? Koliki procenat zna da radi na kompjuteru (ne da surfuje po internetu, chatuje na mesingeru i salje mailove)? Koliko paralelnih realnosti postoji u ovoj zemlji?
February 12, 2007
Subscribe to:
Posts (Atom)



