October 30, 2009

Petak

Petak je prvi dan vikenda, a vikend počinje u 5 popodne po srpskom vremenu.
Jutros me je probudilo sunce, probudio me radio i Rainy Night in Soho. Ustala sam, pogledala kroz prozor i ostala tako dok se nije završila pesma. Napolju je jesen...jesen na suncu i onaj neki dobar jutarnji miris. Prvi put sam stvarno obratila pašnju na reči pesme. Onda sam otvorila najveći prozor i muzika je izašla napolje.


By Shane MacGowan (1991)

I've been loving you a long time
Down all the years, down all the days
And I've cried for all your troubles
Smiled at your funny little ways
We watched our friends grow up together
And we saw them as they fell
Some of them fell into Heaven
Some of them fell into Hell

I took shelter from a shower
And I stepped into your arms
On a rainy night in Soho
The wind was whistling all its charms
I sang you all my sorrows
You told me all your joys
Whatever happened to that old song
To all those little girls and boys

Now the song is nearly over
We may never find out what it means
But there's a light I hold before me
And you're the measure of my dreams
The measure of my dreams

Sometimes I wake up in the morning
The gingerlady by my bed
Covered in a cloak of silence
I hear you in my head
I'm not singing for the future
I'm not dreaming of the past
I'm not talking of the fist time
I never think about the last

Now the song is nearly over
We may never find out what it means
Still there's a light I hold before me
You're the measure of my dreams
The measure of my dreams

Jednostavne stvari...

...koje žive na mom stolu...





















October 28, 2009

I još malkice muzike za danas...

A već sledeće nedelje počinjem ponovo da pišem. Jeste lakše pričati kroz muziku, ali reč je reč.




The Proclaimers - I Would Walk 500 Miles

E, a ovo je već nešto posebno i mnoooogo staro. Njih dvojica su neopevano ružni ali je pesma onako bas potpuno romantična i ja padam na nju. :)

Spin Doctors

I ovu sam pesmu jako volela kad sam bila mala i kad god je čujem desi mi se nešto lepo. Sad je, recimo, stavim ovde i onda mi se stalno dešava nešto lepo ;)

October 27, 2009

Take it back

Sećam se kada sam prvi put videla ovaj spot. Bila sam mala, stajala sam ispred Tv-a kao hipnotisana, a onda sam danima ganjala da ga snimim sa MTV-a. Konačno ga nađoh posle samo dvadesetak i nešto više godina traženja. Neke stvari ipak vredi strpljivo tražiti.

Jutro

October 22, 2009

where does ice cream come from

Kad kopaš po starim bekapima, svašta nađeš...

Point Blank

E, uz Point Blank ide priča... Ona počinje mnogo davno, sredinom devedesetih. Tada sam prvi put čula za njih i potpuno se oduševila. To je period pred kraj srednje škole kada svi otkrivamo taj neki blues i jazz malo ozbiljnije. Vrteli smo neke poprilično loše snimke njihovih živih svirki ali nam nije smetalo. Išli smo na njihove svirke i pratili opčinjeni kako čika Crnke svira gitaru. Veliki namršteni čovek sa crnim šeširom. Prošle su godine, ja sam završila fakultet i zaposlila se u prvoj advertajzing agenciji u svom životu. Mnoge drage poslove sam odradila tamo, ali su mi ipak najdraži oni koje sam radila bez para. Jedan od tih je i plakat za film Zemlja istine, ljubavi i slobode, ali o tome ću u nekom drugom nostalgičnom postu. Dakle, jedne noći (tada smo spajali dane i noći na poslu), Darko me je pitao da li bih radila dizajn albuma za blues bend. Bez razmišljanja sam rekla da bih i odmah pomislila na Point Blank. Kad mi je rekao da jesu oni, osetila sam kako su mi zasijale oči i srce preskočilo. Sledećeg dana sam dobila par pesama i sve tekstove, nisam spavala nekoliko dana, napravila i plakat i majicu u kojoj i dan danas spavam. Sve je stiglo gotovo, odštampano i upakovano, pola sata pred promociju. Mojoj sreći nije bilo kraja - Dr. Project Point Blank, album Blue Deal u mojim rukama. Osećala sam se kao prvak kad dobije prvu peticu.
2003. smo se skupili ponovo da napravimo novi album. U međuvremenu sam ja otišla u neku drugu agenciju, svima su nam se promenili životi, postali smo mnogo dobri prijatelji...razne neke stvari. Za Eigth Blue Balls smo imali malo više vremena pa smo rešili da napravimo fotke u Kuglašu. Za vreme snimanja su nam crkla dva fotoaparata, sve što je moglo da krene naopako, krenulo je, ali nismo odustali. Moj drug Dima je fotkao, ja sam napravila skice, došlo se spremno! Jedva samo iščupali fotke sa kartica... Već par dana pokušavam da ih nađem, tu su negde u kući. Čak i danas kad gledam knjižicu omota naježim se kad vidim fotografije. Kako ih je Dima uslikao, kao da je video šta je u mojoj glavi! Postaviću ih čim ih pronađem. Ovaj omot je već izgledao mnogo ozbiljnije, svi su bili jako srećni, svi su želeli da ga imaju.
Sledeća scena, 2004. godina, odbrana mog magistarskog u biblioteci FPU, profesori iz komisije, nekoliko drugara i rodbina... Otvaraju se vrata, ulazi cika Crnke sa crnim šeširom i seda za sto među publiku.
Poslednji put smo se videli na Darkovoj sahrani.

E, sad, otkud sve to ovde danas... U stvari htela sam još sinoć da postavim ali nije mi se dalo. I sad mi je trebalo vremena da sve sročim. Došao je trenutak da podelim prijateljima Darkove knjige, cika Crnke je među onima u prvom redu. Posledni album nisam mogla da radim iako sam obećala da hoću. Nisam bila u stanju da ga zamislim, a trebalo je da izađe nekoliko meseci posle sahrane. Ne možete izvesto podjednako dobru akciju kad jednog člana ekipe više nema. Prosto ne smete da se usudite da nešto radite sami. Kako god bilo, vreme prolazi, menjamo se i dešavaju nam se razne stvari. Stalno pratim najave za svirke Point Blanka i svaki put kažem sebi, na sledeću idem sigurno...a onda odustanem u poslednjem trenutku. Nedostaju mi. Nedostaje mi da vidim velikog, namrštenog čoveka sa šeširom na stejdžu kako svira gitaru.



Otis Taylor - Ten Million Slaves





Pogled na nebo



October 21, 2009

Dire Straits



Bob Dylan - Blowin' in the wind

Dilanizovala sam Google :)


Odavno nisam menjala temu na svom Google-u pa reših danas da nešto preduzmem. Dugo sam imala žabice gatalinke. Ne znam zašto ali ja njih vezujem za ispunjenje želje. Verovatno mi se negde podsvesno javlja ideja da u svakoj bajci princ dođe kao žaba. Elem, pogledam ja danas šta sve novo ima na Google - u i oduševim se! Ima svašta. Za one koji ne znaju, mada ne verujem da ih još ima takvih, radi se o Google Themes koji možete da setujete kako vam volja. Meni je danas nešto baš bilo volja da me dočeka Bob Dylan.

October 19, 2009

Institucija kafe


Prva kratka priča koju sam napisala, bila je kafi i trenutku. Tada sam baš volela da pijem kafu i pila sam je mnogo. Onda je jedno vreme nisam pila uopšte, pa sam polako počela sa popuštam i pila samo kafu za poneti. Sad je pijem u glavnom kod kuće, dok nešto radim ili dok hodam gradom. Prestala sam da sedim po kafićima, a u čajdžinici nisam bila godinu dana.
Večeras sam prošla kroz grad i primetila nekoliko bilborda za kafu. Svi su srećni, nasmejani, na svakom je par, ljubav, kafa u dvoje. Dakle, ljubav prodaje kafu! Doba dana je jutro, ona je u nekoj svetloh garderobi koja liči na spavaćicu ali ne mora da bude, on je ili spremio iznenađenje u obliku buketa cveća koji krije iza leđa ili je prosto bio vredan pa je spremio kafu i lepo je servirao. Ma idila! Verujem da u stvarnom životu svi tako pijete kafu, jel? Da ne budem baš zla, pošto i ja radim u tom advertajzingu, pa znam kako se prave imidži za kampanje. Romantika se stalno vezje za kafu, jer se kafa vezuje za uživanje, a uživanje nije potpuno ako ga sa nekim ne delite, tako da je taj psihološki momenat jako bitan.
Ne mogu da kažem, delila sam te neke kafe sa nekim specijalnim, a opet imala sam i svoje lične male rituale uživanja u istoj. Kod mene to zaista zavisi samo od raspoloženja. Običnu crnu kafu volim da pijem dok radim, crtam, pravim nakit. Smućkani nes mi je više uz kompjuter ili dok pišem blog, kao sada. Nisam od onih koji ne mogu da progledaju ujutru dok ne popiju pola šolje, meni kafa više prija na kraju dana. I dok sam se vraćala kući i razmišljala o tim srećnim bilbordima skoro da sam zaboravila gde i šta radim, kako se prave sve te stvari i kako se obraća ciljnoj grupi. Uspela sam da budem ciljna grupa, poželela sam da što pre dođem kući i osetim miris vruće kafe. Kad stvarno dođe zima, dodaću malo ruma. Moja kafa se menja kroz godišnja doba.

Za kišni dan...



October 18, 2009

E, to je sad to!


Konačno! Moj radni sto je prošao kroz sve faze i sada izgleda onako kako radni sto za Svašta Nešto treba da izgleda. Četiri žičane police su se taman uklopile na razvučeni trpezarijski sto, sve je lepo složeno u njima tako da više ne moram da ronim po gomilama i da tražim gde je šta. Sad ima i više mesta za rad, skoro preko celog stola. Produžni je lepo sakriven i u njega idu zvučnici, lampa i komp... mislim, šta je radni sto bez muzike, jel!? Čak je i Srećko danas bio srećan što može da se pruži preko stola, a da ga ništa ne žulja.

October 16, 2009

STOMPovala sam se


Ako niste znali da dnevne novine mogu da sviraju i to dovoljno glasno da se čuju u Sava centru, večeras ste i to doživeli. Prvo moram da priznam da ja mnogo volim Sava centar. Tamo sam odgledala silne lepe stvari i baš sam emotivno vezana za taj prostor. Nekako...kao moja dnevna soba. Večeras sam odgledala i STOMP. Ko nije bio, ima fore još sutra da ode na popravni. Ko je bio juče ili večeras, verujem da je vrlo srećan otišao kući, sa dobrim ritnom u glavi. STOMP nisu samo perkusionisti koji sviraju u sve i svašta. Sviraju oni u razne stvari, to je istina, u kese, novine, četke, zippo upaljače, hodaju sa burićima na nogama, vise sa konstrukcija, sviraju u pesak, stolice....dugačak je spisak. Znam, sad ćete pomisliti kako ima milion takvih bendova i to nije ništa novo. Nije novo, a oni nisu bend...Ovaj performans večeras, scenografija, svetlo, ozvučenje toliko dobro da čujete kako dišu i time prave muziku, ovo je bilo neophodno doživeti. Ne sećam se da sam ikad izašla iz Sava centra nasmejanija. Večeras je na sceni bilo osmoro ljudi, svi potpuno različiti na prvi pogled, a zapravo idealno iskombinovani. Imali smo prilike da uživamo u artikulisanoj buci, ali i neverovatno tihim i skladnim zvucima. Naučili smo da pljesak postaje suptilno tiši ako ga proizvodimo sa sve manje i manje prstiju. Naučili smo da samo slušamo i budemo tihi. Na moje veliko oduševljenje, naučili smo i da izgasimo telefone i ne fotografišemo ako nas se lepo zamoli. Sve u svemu, ovaj petak i nije ispao tako loš na kraju. Dobro je što sam STOMPovana danas, jer sam uspela da isperem iz glave posao i sve što me ne čini dovoljno srećnom. Osmeha na lice, dobar ritam u glavu i jakim korakom dalje.
LINK za STOMPovanje.

October 14, 2009

I opet nostalgija ali u novom pakovanju


Tako ja sinoć krenem brzo do grada da odnesem kiriju i platim info stan i neplanirano završim sa novom muzikom u džepu. Ne znam da li se još sećate, davno je to bilo, skoro kao u nekom drugom životu, ali preko puta Politike, pa iza one apoteke na ćošku je bio Jugoton. Sećam se kad sam prvi put ušla u tu radnju pre skoro 20 godina, bila je prepuna ploča. Onda se sve promenilo, pa su ploče stajale zaključane, onda su ostali samo plakati na staklima, a onda više nije bilo ničeg. E, večeras ima svega i svačega. Lepa, blistava, nova radnja i na njoj lepi beli plakat za koncert Josipe Lisac. Sad ovde malo da pojasnim - ja sam mnogo volela da je slušam kad sam bila mala. Magičan mi je bio njen glas i neverovatno raskošna pojava. Volela sam da slušam i Arsena Dedića. To je baš moj lični deo detinjstva koji sam ljubomorno čuvala i koji je malo ko od ljudi oko mene shvatao. Večeras, kao da sam se našla u raju! Ne samo da imaju nove albume, to je nekako za očekivati, jel, imaju i one stare i svi su po 450 din. Znam da, deleći ovu informaciju ovako javno, rizikujem da ostanem bez nekih albuima, ali nema veze. Ako postoji još neko kome ovo znači koliko i meni, bilo bi mi drago da mi neki otme ispred nosa, baš. Dakle, napolju iznenadna zima, hladno, pada kiša, a meni sinulo sunce...kao da sam ušla u radnju sa slatkišima, a imam 6 godina i ne znam gde ću pre. Da nisam žurila nazad na posao, ko zna koliko bih ostala. Ovako, kupila sam Živim po svome od Josipe i Rebus, Arsena Dedića i otišla kući presrećna. Kocert Josipe Lisac je 28. oktobra u Sava centru pa ako imate vremena, vidimo se. Ja odoh danas da kupim karte i za to.

Pred Sajam knjiga

Sajam knjiga će se, tradicionalno, održati poslednje nedelje oktobra. S tim u vezi evo jedne preporuke. Knjigu ćete naći na Alnarijevom štandu.

October 12, 2009

Shape of my heart

Slušala sam je bezbroj puta i nikad nisam ostala ravnodušna. Svaki put je uspela da me zaustavi, svaki put sam se osećala zatečeno i svaki put sam se zapitala da li znam kakav je oblik moje duše?

October 11, 2009

Kinđurenje


Sad već dosta ljudi zna za te Đinđuve na Facebook-u i zna da sam to ja. Ali ima tu još dosta toga da se zna. Ja ne mogu da sedim besposlena, moram stalno nešto da petljam, crtkam, pravim, radim. Mozak to išće od mene. Ako ne radim ništa od toga, onda pišem. Ukratko, moram nešto da stvorim svakog dana, inače sam straćila dan. Nije to plan, to je baš potreba. Da svaki dan ima bar po jednu, mada uvek bude više, lepih stvari da se nakinđuri njima. Što se nakita tiče, ja ga pravim otkad mogu da se setim. Nekad davno, dok sam bila mala, provodila sam leta pletući narukvice od maminih konaca za goblene (mama, izvini), a onda sam, sad već ni sama više ne znam kako, pronalazila te jako dugačke kožice pa na njih nizala svašta. Čak sam pravila i one na tvrdoj, debeloj koži kao što prave po afričkim plemenima... ma sve što je moglo da se strpa na ruke i okiti se time. Sećam se da sam u osnovnoj školi imala toga skoro do lakata. Onda sam malo porasla i nekako potpuno magično je počelo da me privlači prstenje. Tako je rasla kolekcija. Nisam ga pravila, kupovala sam ga, jer je svaki trebalo da me podseća na nešto ili neko mesto na kom sam bila. Kupujem ga i sada. Volim da je šareno ili da ima neke ornamente. Samo ga zimi ne nosim. Onda po neki stavim na ogrlicu, ako ga se baš uželim. Znate kako u bajkama svaki prsten ima neku moć? E, pa svo moje prstenje ima moć - da mi popravi raspoloženje. Ne biram ja prsten, bira on mene. To je jako bitno, inače ga zaboravim. Najviše volim onaj morski što menja boje. Skroz je jednostavan i nema ništa na njemu sem te trake koja menja boju ali je sa Zakintosa i podseća me da sve mogu da preživim. Jedini koji do sada još nisam našla, a da me kupio, je sa mesečevim kamenom. Taj baš tražim i mora da bude specijalan. Ne volim veliko prstenje, jer imam male ruke. Prstenje ne treba da smeta i da od mojih ruku napravi robove. Treba da se uklopi i da prija prstima. Moraću uskoro da nabavim veću kutiju za svoje blago.



Nedelja je za kaligrafiju



Danas je baš bio neki dan za ništa. Svi su se jako kasno probudili i dalje mamurni od vremena. Vikend i služi za odmor, ali kad je nedelja i ovako sva mokra i lepljiva, onda mi se ne izlazi iz kuće. I tako ni nisam. Sela sam u svoje kreativno ćoše i svoj kreativni nered i kaligrafisala ceo dan. Uradila sam nekoliko lepih komada. Onako, baš da i ja budem zadovoljna. Ispalo je tu i nekoliko zanimljivih misli, kao ona sa princezama i žabama (Svaka bi princeza da uhvati žabu. Svaka bi žaba da bude princ.). Ne znam odakle mi to stiže ali ja samo uzmem četku i pišem, a ono samo ide. Ne znam više da li su to slike reči ili reči slika, ali kako god, oraspoloži me. Ja ništa ne bacam, to sam već možda rekla. Neke papiriće vučem i selim sa sobom već godinama. E, tako sam sad iskopala neke triplekse od pre 4-5 godina, mali pravougaoni formati, pa se razbojadisala po njima. U stvari, setila sam se juče neke, sad već jako daleke, sobe sa štafelajem pored prozora i večernjeg svetla u njoj i nekog zvuka gitare... Onda sam konačno odlučila da namestim lampu na sto. Pomerila sam ormar sa diskovima (jedva, pošto ih ima skoro kao u "video klubu"), tamo iza je jedini šteker, pa ubola produžni, pa razvukla ispod korpi i složenih slika do stola. Namestila sam i žičanu policu pa sad ima malo više mesta za rad. Provukla sam i zvučnike. Da, kod mene je sve radna akcija. To ne može da bude jednostavno, nikako. Onda sam tako sve namontirala i ostavila da malo stoji. Da se navikne da tako bude. Osećaj je bio skoro pa kao pravi...skoro pa kao u toj sobi gde sam baš imala inspiraciju. Danas, kad sam ispratila roditelje, sela sam za sto, uključila lampu, uključila komp i zvučnike, pustila Simple Minds album Real Life koji sam mnogo volela kad sam bila mala i krenula. Vredelo je to čekanje pravog trenutka. Kaligrafije su ovde.

October 10, 2009

Susana Baca - Panalivio

Ove pesme nije bilo pa sam je upload-ovala na YouTube kao poklon svima koji čitaju moj blog. Uz nju ide sunčano jutro i đuskanje po kući. Što ranije to bolje, što glasnije to bolje. Ako imate problem sa komšilukom stavite sluške, još je lepše. Uživajte!

Together through life - Bob Dylan

Album je izašao u aprilu ove godine, slušam ga već mesecima i ne znam kako da pišem o njemu. Malo je reći da mi se mnogo sviđa. U poslednje vreme često slušam Dilana, ali ovo je ipak nešto posebno. Jedan od onih albuma koje što više slušam, to mi se više sluša i sve mi je bolji i bolji.


Jel može neko da mi napravi ovakav privezak za ogrlicu? Imam jadac sa kog može da se "uzme mustra" i gomilu neodgovornih prijatelja vajara koji stalno obećavaju pa nikad ne naprave. Eto ako neko može nek mi piše da se dogovorimo oko cene.

October 07, 2009

Ona ne zna, pa je sve ok...

Prvo da obavestim da ću nastaviti sa bojama, samo da skupim još malo materijala. Ovo je sad vanredno utrčalo pošto je sveže i nekako mi još uvek nije jasno.
Naravno, ko o čemu, ja o međuljudskim odnosima. Bolje to, nego da vam pišem kako sam bezuspešno čekala na institutu za onkologiju ili o politici, jel. Samo bismo se svi iznervirali, a ništa ne možemo da promenimo. Dakle, ljudi chat-uju na sve strane. Neki na raznim mesindžerima, neki na milom nam Facebook-u. Muškarci i žene. Razlozi su razni. Neki se poznaju, neki ne, neki će se možda tek upoznati. S kim god da pričam, svi imaju nekog Facebook poznanika sa kojim stalno pričaju, o kome zanju razne stvari i to virtuelno poznanstvo često prerasta u flert. Eh, taj flert, svi bi ga malo probali. Ne košta ništa, ništa se ne dešava, ništa ne dobiješ, a budeš srećan. Ne baš srećan kao da si dobio na lotou, ali srećan. Često čujem priču kako ljudi flertuju u tom virtuelnom svetu, on ima devojku, ona ima dečka ali nema veze, jer ništa se nije desilo. Nema veze ni zato što ta nesrećna devojka ili taj nesrećni dečko ništa ne znaju. Dve najčešće odbrane. Zanimljivo je da u mom okruženju, takve "bezazlene" flertove počinju pre muškarci nego žene. S tim u vezi, pisaću o toj ciljnoj grup,i a ne uopšte. Znači, najčešće opravdanje je "Pa sve je ok, Ona ni ne zna šta ja radim, tako da to ne može da je povredi." Ok, ono što ne znamo, ne vređa nas...jer ga prosto ne znamo. Ali! Zanima me recimo, kako bi se osećao taj isti frajer da sazna da njegova devojka tako prička sa nekim drugim frajerom?
Pre nekih desetak godina, povela se priča o prevari. Tada smo svi imali manje godina, ali to nije mnogo značajno za stav o prevari. Ili jesi ili nisi. Došli smo do toga da se zapitamo gde počinje prevara? Svi smo se složili da prevara počinje u glavi. U trenutku kada se desi "nešto konkretno" kako svi vole da kažu, prevara se već pretvorila u živo blato i tad je kasno. Pomisliti uraditi nešto nekom iza leđa, to je već dovoljna prevara. Znam da skok na ovu temu sad vama možda izgleda previše čudan ili nagao, ali na kraju dobar deo tih tako započletih komunikacija za cilj ima "bezbednu razonodu" ili "prevaru čistih ruku". Nisam ništa uradio... ok, to dobro zvuči i negde je istinito ali to mu recimo dođe kao da stojite u prodavnici i krenete rukom ka velikoj čokoladi dok prodavačica gleda na drugu stranu. U jednom trenutku ona se naglo okrene i pogleda vas prekorno a vi kažete "...pa vidite, nisam ukrao, čokolada je još na mestu!" ali krenuli ste s namerom da je otuđite i da se malo zabavite. Suština je u tome da ako neko ne sazna priča se ne zaustavlja. Potrebno je da neko bude povređen da bi se zaustavila. A zašto?
Negde drugde, trava je zelenija...ok. Možda, a možda i nije. Zabranjeno grožđe je najslađe...ok, možda, ali možda jako skupo košta. Šta je to u ljudskoj prirodi što tera na takve gluposti? Ranije, da biste pokušali nešto morali ste da se skockate, da krenete u lov, da rizikujete da vas drugarica, drugarice vaše devojke vidi kako pravite neku glupost...monogo brate cimanja i komplikacija. Hvala onom ko je usavršio tehnologiju i dao je širokim narodnim masama, jer sad mogu da muljaju a da ih niko ne vidi i da ne može da ih uhvati. Strašno.
Mnogo ovakvih priča je u poslednje vreme doprlo do mene i ja stvarno ne znam u šta treba da verujem. Na mesindžerima ne pričam sa nepoznatim ljudima, na Facebook-u takođe. Ali znate šta je još gore? Kada neko koga znate počne tako da se ponaša, pa se jezivo neprijatno iznenadite. Nekako vas baš razočara. Ja ne volim kad me ljudi razočaraju ali nije da mi se baš ne dešava. Moram nešto da pitam devojke... kako vam ne padne na pamet da to što taj neki "strava, zanimljiv i sjajan lik" mulja po netu svojoj devojci iza leđa, neće muljati i vama ako mu jednom budete devojka? Ovo se odnosi i na muškarce, ali pošto sam žena, imam izraženiju žensku solidarnost. Kako biste se vi osećale kada biste saznale da vaš dečko "bezazleno muva po netu"? Sve me ovo jako zanima, jer počinjem da se osećam kao istrebljena vrsta.
Ajd sad, nastavite sa chat-ovanjem, pa ako vam nekad dođe, odgovorite mi.