March 31, 2011

Kako sam sačuvala Dobar dan


Jutros me je zaustavio miris rascvetalog drveća ispred zgrade. Izlazila sam razmišljajući šta me sve čeka na poslu i kako to sve da rešim, malom ili velikom lopatom i da li će mnogo da boli ili neće i blablablabla u mojoj glavi i odjednom stop. Stajala sam tako ispred ulaza i samo disala dok nisam shvatila da to što dišem jeste proleće i da to što miriše jeste drvo ispred zgrade i da se rascvetalo a da ja nisam primetila. Prosto sam tako stajala i disala. Samo disala i bilo mi je lepo. Onda je dan mogao da počne...

Prvo. iPod me izdao čim sam zašla za ćošak. Ume to povremeno da mi uradi. Jednostavno me pusti da oduševljeno nađem ono što baš tog trenutka želim da čujem i onda se zaglupi i ostane tako. Nije velika drama ući u bus bez sluški, ali po nekad početak dana zahteva određenu muzičku podlogu. Utešna nagrada - muzika sa telefona! Znate šta me budi svako jutro? Transvision Vamp! E, pa jutros je play lista izgledala ovako:
1. Transvision Vamp - Baby I don't care
2. The Pogues - Sunny Side Of The Street
3. Katrina & The Waves - Walking On Sunshine
4. Lou Reed - What's good (mnogo volim ovu stvar, ali baš mnogo)
5. Bruce Springsteen - 57 channels (and nothign on) 
...i eto me na poslu. Posle deset godina, ponovo se radujem ujutru kada odlazim tamo.


Drugo. Ljudi imaju jednu vrlo zanimljivu osobinu - znaju samo ono što njima treba, obično sada i odmah, da ne kažem ASAP. Ako odmah planete, mrzeće vas. Ako pokušate da glumite budalu i ignorišete, mrzeće vas još više. Ako zamolite za pomoć, osećaće se superiorno i biće im čast da vam pomognu. Ako dobro osmislite način  komunikacije jedva će dočekati da vas reše obaveza koje su vam do pre pet minuta sipali najvećom lopatpom, sa sve "kuco, maco, dušo" tekstom. Dakle, morate da zakukate čak i kad vas ne boli mnogo, da vas posle ne bi bolelo previše.


Treće. Ja nisam ni u jednom timu. Ja sam onaj AD što radi sve i najviše voli po nekoliko stvari u isto vreme. E, pa s tim u vezi, danas sam završila dva lepa projekta + počela treći + bila dobar drug na drumu kolegi do mene. Ako već moram da budem negde osam sati dnevno, nek bar bude kvalitetno! Ako izađem s posla umorna od posla, onda je to super. To je onaj zdrav umor, onaj zadovoljni od kog se smeškam. Ako izađem umorna od blejanja jer nema posla, to je užas. Od tog umora se gubi volja za životom.


Četvrto. Hodanje! Ja volim da hodam. Malo više volim da vozim bicikl, jer ne dotičem zemlju, a tu je ispod. Hodanje je posebno. Pošto sam se malo ubucila, a nisam navikla, sada puno hodam. Trudim se da hodam svaki dan posle posla do kuće. To mi je novo zadovoljstvo. Trajaće još neko kratko vreme, pošto se agencija seli na Novi Beograd i onda ću opet biciklom, zato se trudim da potpuno uživam u pešačenju preko Brankovog mosta. Danas sam videla neke razne ljude na mostu koje nisam dugo. Na neke sam se oduševila, na neke rastužila, ali ne može čovek ni da bira baš šta će sve da dobije. Ne volim onaj deo pored tržnog centra Ušće, smaraju me horde kupoholičara bez para. Bitno je držati isti tempo sve vreme i ne usporavati. Još ako uhvatim zeleni talas, pa to je kao da vozim bajs :)))))). Jel ste probali da slušate Haustor - Šejn dok prelazite most, a sunce zalazi ispred vas?


Peto. Ako do sada nisam uspela da sačuvam Dobar dan, sada sigurno jesam. Fontana ispred SIVa je renovirana i ponovo radi. Sad lepo radi. I baca sitnu vodenu prašinu kao ona kod Doma sindikata kad leti hoćete da se osvežite. Ali ima još nešto. Mala, privatna duga. Ono divno prelamanje svetla u vodi kad je lep i sunčan dan kao danas. Lepota tog trenutka je u tome što kad stanete pred tu malenu dugu, za sekund stvarno poverujete da je samo vi vidite, da se vidi samo sa mesta gde baš vi stojite i da je ona tu baš baš baš samo zbog vas. Zato vredi hodati sunčanom stranom ulice!



Šesto. E, ovo je vredno svih dijamanata sveta. Dok prilazim zgradi, vadim ključeve iz džepa i zveckam. U daljini čujem zvonce a onda vidim i njega. Trči ka meni srećan što me vidi. Moj mačak Srećko. Onda ga uzmem u naručje i gnjavim, a on uživa.


Danas je bio Dobar dan i uspela sam da ga sačuvam celog uz osmeh. To je bitno. Sutra je novi i imam plan.

36


Kada je moja majka napunila 30 godina, moj brat i ja smo imali 7 i 8. Nije bas da smo bili mali, ali nije ni da smo kapirali mnogo toga u životu. Sećam se da smo sedeli u našoj sobi, svako na svom krevetu, mlatarali nogama u prazno i zabrinuto konstatovali da su nam roditelji stari i da ćemo morati pod hitno da se zaposlimo da bismo mogli da živimo od nečeg ako, se njima nešto desi (!!!). U tom trenutku, to je bio ozbiljan strah i još ozbiljnija odluka. Sada, u ovom trenutku, malo je reći da mi sve to igleda komično. Elem, pre neki dan sam napunila 36 godina. Prešla sam u drugi boks, kako bi to rekli u američkim serijama - onaj od 35 do 40. Nisam uopste svesna godina i nekako mi nije to ni bitno. Onako kako se osećam, to je pravo merilo...sem... što više ne spadam u mlade umetnike, mlade pisce, mlade bilo koje. Granica za ovakve stvari je maksimum 35 i šta si uradio dotle uradio si, šta nisi - ko te šiša, snađi se sam. Ako gledam sa surove strane života - moj ujak je umro od srca u 30-oj. Ako gledam sa optimistične strane koju zagovaraju fancz časopisi - tek sada treba da počnem da uživam, jer dovoljno poznajem sebe da tačno znam šta hoću. Prava istina se nalazi negde između, kao i uvek. Ono što zasigurno znam je da 36 samo zvuči preozbiljno, inače je isto kao i 26 ili 40...bar meni.

Početak

March 29, 2011

Proleće u Beogradu

Konačno je stiglo i to proleće. Najomiljenija doba dana - jutro kada počinje sunčan dan i popodne kada ne pada kiša i idem peške kući preko Brankovog mosta. U stvari, to pešačenje mi je draže. Mnogo ljudi pešači preko mosta popodne, prava mala gužva. Laganim hodom mi treba nešto manje od sat vremena. Do Zelenjaka deset minuta i onda samo pravo. Kada prepešačite most nekoliko puta, shvatite da i nije toliko dugačak kao što se čini. Bitno je, naravno, imati i odgovarajuću muziku "za-uz-put".
Posle napornog dana, gužve u agenciji i stresnih momenata, dok hodam, sve se vraća na svoje mesto. Svakim sledećim korakom takav dan ostaje sve dalje od mene i počinjem opet normalno da dišem. Dok sunce lagano zalazi ispred mene, osećam ga na licu i prija mi.
Trenutak ničim izazvane sreće koji puni baterije.

March 27, 2011

I ♥ my bike



Novo proleće, nova sezona biciklanja, novi bicikl! Ovo poslednje je mnogo važno, jer sam oduvek želela ovakav bicikl. Težak je samo 10,8kg i ide kao zmaj. Zove se Capriolo Firebird i čini mi se da sam tek sada počela stvarno da vozim bicikl. Ko voli da bicikla, može da zamisli osećaj novog, dobrog bicikla. Ko ne može da zamisli... morao bi da proba, da shvati šta propušta, a u kratkim crtama to izgleda ovako:

Ram: 6061 butted hidro tubing sistem
Veličina: 540;560;508mm
Brzina: 18
Viljuška: Alloy aero fork
Šoljice rama-vile: VP A48-A Aluminium, poluintegrisane
Srednji pogon: Truvativ ISOFLOW road 2.0 PS 175mm 53/39
Uložak pogona: Truvativ Power spline 118/68
Pednji menjač: Shimano Sora FD-3400 31,8 mm za dva lančanika
Zadnji menjač: Shimano Tiagra RD-4500 SIS 9 brzina
Ručice menjača/kočnice: Shimano Sora ST-3400/ Sora BR-3400
Zupčanici: Shimano Tiagra CS-HG 50 9 brzina 12-25
Lanac: KMC Z9000
Kočnice: Shimano Sora BR 3400
nable: Shimano F/R HB - 2200
Felne: Remerx Cloudy RMX 6215 32 rupe
Gume: Michelin speedium 700x23C
Lula: Truvativ XR 31,8 5 stepeni ugao, 100mm
volan: Truvativ DB XR 31,8 460mm
Šticna: Truvativ XR Single clamp
Sediste: Selle Royal Viper
Pedale: FP - 906
Težina: 10,8 kg
 

March 26, 2011

Tron Legacy


Odlgedala sam sinoć film, ali sam namerno ostavila da prespava, da bih videla da li isto mislim i jutros. Mislim. Prvo moram da kažem da nisam gledala Onaj "prvi deo" pre 30ak godina. Tada sam bila mala devojčica, a poznato je da male devojčice ne gledaju takve filmove. Malo mi je bilo glupo da sada odgledam, jer ću ga videti drugačije nego što bih ga videla tada. Zato ovaj film posmatram kao poseban, bez nastavka ili bez toga da je on nečiji nastvak. Ne mogu da kažem da me je bacio u nesvest. Ne mogu da kažem ni da sam oduševljena, ali mogu da kažem da ga neću popljuvati. Nešto interesantno mi se desilo posle gledanja filma. Imala sam osećaj koji sam imala 1998. kada sam završila sa čitanjem tri knjige V. Gibsona - Neuromanser, Grof Nula i Monalizin natpogon. Bila sam svesna da sam čitajući "odgledala" nešto bitno, ali nisam mogla da se skoncentrišem i objasnim ili prepričam. Tako i sada - svesna sam da sam videla nešto što do sada nisam i to mi se dopada, ali ne mogu da ga spakujem u jedan kratak opis. Priča filma nije ništa posebno, ništa što do sada nismo videli. Čak je na momente i predvidiva, ali meni lično, to nije toliko smetalo. Neke delove filma smo već videli u drugim filmovima, pa nam u ovom nisu dovoljno grandiozni, ali ni to neću uzeti za zlo. Vizuelno, film mi se čini besprekoran. Zanimljiv mi je način na koji je zamišljena Mreža i taj jednostavna fora sa efektom osvetljavanja fluo boja. Prostor koji je nastao po tom principu igleda na neki poseban način beskrajno, a određeno.
Ako ste očekivali da vidite šta se desilo 30 godina posle, verovatno ste se razočarali. Čini mi se da onda film i nije napravljen za vas. Napravljen je za one poput mene - koji su pre 30 godina bili premali, a bitno je da u životu vide i nešto ovakvo. Dakle, ova verzija je tu da popuni rupu u obrazovanju. Da su hteli da snime nastavak, onda bismo do sada već gledali Tron 4.
Da ne filozofiram previše, oni pametniji od mene su smislili celu priču još mnogo ranije, film svakako treba pogledati. Ja ću to uraditi još par puta. Film sa ovako jakom grafikom i efektima koji su na taj način elegantno urađeni, prosto mora da se gleda više puta.

March 20, 2011

Šta sam novo pročitala...

Počela sam ponovo da radim i gužva ne posustaje, ali sam prethodnog vikenda uspela da pročitam dve knjige. U pitanju je kolega iz posla, kreativni direktor Slavoljub Stanković i njegove knjige The Box i Split.

Odavno se nisam toliko zabavila čitajući neki roman i smejala naglas. Naravno, nije sve smešno, knjige su vrlo ozviljne, ali su me vratile u vreme kad sam ja bila mala i neke trenutke koje sam potpuno zaboravila. Ne želim da prepričavam da ne bih pokvarila čaroliju. Preporučujem ih potpuno i vrlo me raduje što je u pitanju domaći pisac.

Full Moon

Na svakih dvadesetak godina, Mesec se približi Zemlji na 363 hiljade kilometara. To je najbliže što nam prilazi. Taj trenutak je bio sinoć, ali na žalost kod nas je bilo loše vreme, pa se ništa nije videlo. Čak ni opservatorija nije otvarala teleskop. Da ne bude da smo ga sasvim propustili, evo kako je to izgledalo negde gde nije bilo kiše.