Jednog dana je došao kući, klopao, tražio da ga pustimo napolje i više se nije vratio. To je bilo pre mesec i po dana. Eto tako...
Srećko je došao u moj život sa jednim zadatkom - da me spase! Ela ga je donela nekoliko dana posle Darkove sahrane sa idejom da me natera da brinem o nekom, o nečem, o sebi. Da hranim nekog, pa usput da nahranim i sebe. Da neko spava kod mene u krilu, pa da usput i ja zaspim. Donela ga je u malenoj plavoj kutiji od Polino dečijih cipela. Anjinih. Kad sam je otvorila unutra je bilo još manje nakostrešeno stvorenje. Nije mjauknuo kao što to obično rade mačići, samo me je gledao. Imao je jedva mesec dana i trebalo je da dođe kasnije, ali bolje što nije. Kasnije se desila ta neka bolest i svi ostali mačići iz legla su uginuli.
Tako smo mi počeli da se družimo. Iz prve je naučio gde je klonja i šta se s njom radi. Od prvog dana je spavao u mom krevetu, sklupčan kod mojih nogu. Po nekad, kad sam baš bila neutešno tužna, spavao je gore, pored ramena. Sada, kada razmišljam o tim prvim danima, moram da priznam da je jedino čega se istinski sećam, u stvari vreme provedeno s njim.
Kada je malo porastao, počeo je da ljubomoriše. Polomio je nekoliko Darkovih poklona, čisto da se zna ko je glavni u kući. Sam je naučio da pokaže sa čime hoće da se igra. Skapirao je da se nešto radi sa ključevima u vratima pre izlaska iz kuće. Kada je hteo napolje, u početku, peo se na kutiju pored vrata i šapom udarao ključeve. Kasnije je skapirao da je dovoljno samo da zagrebe po istim. Sam se vraćao kući.
Preživeli smo tri padanja sa terase, jedno kampovanje i jedno trovanje. Zadnjih meseci je imao običaj da legne na mene i obuhvati me šapama. Nekako kao mali čovek.
Posle četiri godine, dok sam se vraćala sa groblja, pomislila sam kako sam konačno ok. Ponovo sam mogla da udahnem dubokoa, nisam više imala napade panike u punom autobusu, nije me više ništa bolelo. Srećko je uspeo da me spase od mene same. Valjda je i njemu to bilo jasno, pa je rešio da ode svojim putem.
Kada udomite mačka, u startu morate da znate da on skita. On osvaja teritoriju, tuče se sa ostalim mačorima i lovi. Ako je sit, lovi iz zabave. Morate da znate i to da mačori koji skitaju, u proseku žive 4-5 godina. Morate da znate i to, da kada vam veterinar kaže da vaš mačak iz Titela ima divlje krvi, znači da nema sile koja će da ga zadrži ako reši da ode. Morate da znate i da se nekim mačorima hormoni ne smire nikad. I sve to znate u teoriji... I sve mislite da je to samo priča i da se neće desiti... I mislite da je tu negde i da će da se vrati za par dana... A ono prođe mesec i po. Onda se setite da ste sami želeli da to čupavo mače iz Polino kutije izraste u mačka sa stavom i ličnošću, a ne nekog običnog glupog koji samo jede i spava...
Ok sam. Samo mi nedostaje... Samo to.
Srećko je došao u moj život sa jednim zadatkom - da me spase! Ela ga je donela nekoliko dana posle Darkove sahrane sa idejom da me natera da brinem o nekom, o nečem, o sebi. Da hranim nekog, pa usput da nahranim i sebe. Da neko spava kod mene u krilu, pa da usput i ja zaspim. Donela ga je u malenoj plavoj kutiji od Polino dečijih cipela. Anjinih. Kad sam je otvorila unutra je bilo još manje nakostrešeno stvorenje. Nije mjauknuo kao što to obično rade mačići, samo me je gledao. Imao je jedva mesec dana i trebalo je da dođe kasnije, ali bolje što nije. Kasnije se desila ta neka bolest i svi ostali mačići iz legla su uginuli.
Tako smo mi počeli da se družimo. Iz prve je naučio gde je klonja i šta se s njom radi. Od prvog dana je spavao u mom krevetu, sklupčan kod mojih nogu. Po nekad, kad sam baš bila neutešno tužna, spavao je gore, pored ramena. Sada, kada razmišljam o tim prvim danima, moram da priznam da je jedino čega se istinski sećam, u stvari vreme provedeno s njim.
Kada je malo porastao, počeo je da ljubomoriše. Polomio je nekoliko Darkovih poklona, čisto da se zna ko je glavni u kući. Sam je naučio da pokaže sa čime hoće da se igra. Skapirao je da se nešto radi sa ključevima u vratima pre izlaska iz kuće. Kada je hteo napolje, u početku, peo se na kutiju pored vrata i šapom udarao ključeve. Kasnije je skapirao da je dovoljno samo da zagrebe po istim. Sam se vraćao kući.
Preživeli smo tri padanja sa terase, jedno kampovanje i jedno trovanje. Zadnjih meseci je imao običaj da legne na mene i obuhvati me šapama. Nekako kao mali čovek.
Posle četiri godine, dok sam se vraćala sa groblja, pomislila sam kako sam konačno ok. Ponovo sam mogla da udahnem dubokoa, nisam više imala napade panike u punom autobusu, nije me više ništa bolelo. Srećko je uspeo da me spase od mene same. Valjda je i njemu to bilo jasno, pa je rešio da ode svojim putem.
Kada udomite mačka, u startu morate da znate da on skita. On osvaja teritoriju, tuče se sa ostalim mačorima i lovi. Ako je sit, lovi iz zabave. Morate da znate i to da mačori koji skitaju, u proseku žive 4-5 godina. Morate da znate i to, da kada vam veterinar kaže da vaš mačak iz Titela ima divlje krvi, znači da nema sile koja će da ga zadrži ako reši da ode. Morate da znate i da se nekim mačorima hormoni ne smire nikad. I sve to znate u teoriji... I sve mislite da je to samo priča i da se neće desiti... I mislite da je tu negde i da će da se vrati za par dana... A ono prođe mesec i po. Onda se setite da ste sami želeli da to čupavo mače iz Polino kutije izraste u mačka sa stavom i ličnošću, a ne nekog običnog glupog koji samo jede i spava...
Ok sam. Samo mi nedostaje... Samo to.
4 comments:
Uh.
Znam osećaj.
Srećno.
Hvala
Bas me je rastuzio ovaj tekst, ne znam zasto. Bitno da je on srecan, gde god da je.ro
Cesto sam imala obicaj da udomljavam macke, nasla bi ih obicno na ulici, zimi, promrzle kraj kontejnera. I uvek ista prica, ojacaju, malo poodrastu i odu.
Posle su kucici usli u moj zivot.
Oni su mnogo umiljatiji, odaniji, pazljiviji.
Al' nekako, uvek sa svakim kucetom, iznova pomislim kako im nedostaje ta maceca samostalnost, odlucnost, svojeglavost. To samo cica-mace imaju i ja sam uvek blesavo ponosna na njih kad se osamostale :)
Post a Comment